Atentat na imama Hasana el-Bennaa i uticaj

   Atentat na imama Hasana el-Bennaa

Mjesto: Kairo, naselje Hilmijja
Vrijeme: iza ponoći, 12.2.1949. godine

Događaj: Grupa policajaca u tihe noćne sate ulazi u jednu od ulica naselja Hilmijje u Kairu. Zaustavlja se auto. Policija blokira cijelu ulicu i uspostavlja se jaka straža. Skromnoj kući u sredini ulice prilazi jedno policijsko auto iz koga grupa policajaca iznosi mrtvo tijelo i nabrzinu žele da ga ubace u kuću. Snažno kucaju na vrata. Vrata otvara starac koji ima više od devedeset godina. Prije mrtvog tijela u kuću ulazi nekoliko policijskih oficira da provjere ima li osim starca jo{ neko u kući. Prenose mu teške informacije. Bez oglašavanja dženaze, bez iskazivanja saučešća, čak i bez prisustva radnika pokopnog društva; samo ti i uža porodica – tačno u devet sati ujutro bit ćete prisutni kada bude pokopavano tijelo.

Starac je bio otac umrlog. Bez obzira na ogromnu tugu koju je osjećao u srcu, a i na poodmakle godine, o­n je spremao svoga sina za ukop brišući tragove krvi sa tijela od hitaca koji su uzrokovali smrt.

Dolazi jutro, a sa njim i policijski oficiri u dogovoreno vrijeme. "Ponesi sina da ga pokopaš!" Starac kojem je više od devedeset godina protestuje, kako će ga o­n nositi? Neka ga ponesu policajci! Policijski oficiri to odbijaju i odgovaraju da umrlog ponese njegova porodica. Umrli je imao kćerke i malodobnog sina. Tijelo umrlog ulicom nose njegova žena i kćeri, a dženazu prati samo otac, jer se niko nije usudio priključiti im se zbog opasnosti od hapšenja. Tužna grupica stiže do džamije gdje će se klanjati dženaza-namaz. U džamiji nema nikoga, čak ni osoblja koje se brine o održavanju džamije. Dženazu-namaz klanja otac a iza njega žene. Sami spuštaju mejjita u kabur. Vraćaju se potom kući uz jako obezbeđenje. Tako je izgledala dženaza imama šehida Hasana el-Bennaa. Mnoge komšije su uhapšene samo zbog riječi saučešća koje su iskazali toj porodici. Jako policijsko obezbeđenje bilo je oko kuće iz bojazni da ne dignu bunu o­ni koji dolaze da posjete porodicu. Obezbeđenje je bilo i oko kabura iz bojazni da se ne izvadi tijelo i otkrije zločin. Policijske snage su raspoređene po džamijama koje su morale biti zatvarane odmah iza namaza kako ne bi bila organizovana dženaza-namaz u odsutnosti.

Vladar države pomjerio je datum proslave svog rođendana sa 11. na 12. februar, kako bi slavio na dan smrti tog čovjeka. Jedan od učenjaka, mislilaca, svjedoči da je prisustvovao jednoj od proslava koja je bila organizovana u jednom hotelu u Americi. Kada se raspitao za razlog proslave, otkrio je da je to veselje zbog smrti spomenutog čovjeka. Centri za istraživanja u Francuskoj i Americi uvrstili su na ljestvicu od 100 najznačajnijih osoba koje su izvršile uticaj na svijet u dvadesetom stoljeću iz arapskog svijeta dvojicu: imama šehida Hasana el-Bennaa i Džemala Abdu'n-Nasira.

Sjećanje svjedoka na zločin stoljeća

Prof. Abdu'l-Kerim Mensur, zet imama šehida Hasana el-Bennaa, bio je uz njega prilikom atentata koji se zbio u 20 sati i 15 minuta, u subotu, 12. februara 1949. godine. Prof. Abdu'l-Kerim je u atentatu zadobio nekoliko opasnih rana, ali je, Allahovom voljom, preživio, iako su novine objavile da je poginuo.

Prof. Abdu'l-Kerim je 1954. godine iselio iz Egipta radi svoje vjere. o­n veli: "Atentatu su prethodili određeni događaji koji se mogu sažeti u sljedećem:

1. Hapšenje i zatvaranje Muslimanske braće, osim imama, šehida

2. Oduzimanje pištolja od imama šehida za koji je o­n imao dozvolu

3. Kidanje telefonske linije kako ne bi bio u mogućnosti ostvarivati telefonske kontakte

4. Ukidanje stražara pred imamovom kućom iako im je ponudio plaću za to (svi politički lideri su imali posebne stražare, obezbjeđenje)

5. Hapšenje njegovog brata, prof. Abdu'l-Basita, koji je predosjetio zavjeru i došao bratu da mu pomogne

6. Hapšenje svih osoba koje su dolazile u posjetu imamu. Ako ga nisu odmah zasreli, uhapsili bi ga po izlasku iz kuće

7. Osoba koja bi mu nazvala selam bila je uhapšena, makar i ne pripadala Muslimanskoj braći

8. Oduzimanje privatnog auta koje je bilo vlasništvo njegovog zeta, prof. Abdu'l-Hakima Abidina

9. Zabrana izlaska iz Kaira i putovanja općenito

10. Opterećenost imama šehida pregovorima s Vladom o međusobnom pomirenju

Čega se sjećate od o­nog što se dešavalo na dan atentata?

Toga dana me zadužio imam šehid Hasan el-Benna, da odem prije ikindije do telefonske govornice kako bih nazvao šejha Abdullaha en-Nebravija, da ga obavijestim da imam ima želju da boravi kod njega, na njegovom imanju. Imanje je bilo okruženo Nebravijevim ljudima i stražom.

Kada sam nazvao, javila mi se njegova žena i kazala mi da nemaju mogućnosti da prime imama jer su policajci bili u kući. Pretukli su ih, napravili lom u kući i uhapsili šejha Abdullaha.

Vratio sam se imamu da ga obavijestim o tome. Rekao mi je da mu je dolazio prof. Muhammed el-Lejsi, predsjednik ogranka organizacije Šubbanu'l-muslimin (Islamska omladina) i rekao kako Vlada želi obnoviti pregovore, te da će predstavnici Vlade doći u prostorije Organizacije tim povodom.

Prenio sam imamu informaciju o hapšenju šejha Abdullaha en-Nebravija i zamolio ga da ne ide u prostorije Islamske omladine, ali je o­n, rahimehullah, bio ustrajan i rekao mi je: "Obećao sam i ne mogu da prekršim obećanje."

Stigli smo na dogovoreno mjesto u akšam, 11. februara 1949. godine i sjeli smo u prostorije organizacije Islamska omladina. Predstavnici Vlade nisu došli do jacije, pa je imam prešao pred džemat i klanjao jaciju. Sačekali smo malo i poslije jacije, ali predstavnici Vlade nisu došli.

Imam šehid Hasan el-Benna, tražio je od prof. Muhammeda el-Lejsija da zaustavi taksi. Izašli smo na mračnu ulicu Remsis. Bilo je 20 sati i 15 minuta. Zaustavio se jedini taksi koji je bio na ulici. Ušao je imam šehid i sjeo je na zadnje sjedište. Ušao sam za njim i sjeo sam s njegove desne strane. o­n je potom ustao da zamijenimo mjesta. Sjeo je s moje desne strane. U tom trenutku autu su prišla dva čovjeka. Jedan od njih pokušao je otvoriti vrata ali sam ih ja ponovo zatvorio. o­n je nastojao da ih otvori ali sam ih čvrsto držao. Uperio je pištolj u mene. Naposljetku je otvorio vrata i pucao mi u prsa. Trznuo sam se ulijevo i metak me pogodio u desno rame. Uhvatio sam ga za ruku u kojoj je držao pištolj, nastojeći da mu drugom rukom istrgnem pištolj, ali sam ustanovio da podlakticu ne mogu podignuti. U tom momentu kriminalac je još jednom pucao. Nakon toga se nisam maknuo. Okrenuo se od mene i uputio prema imamu šehidu pokušavajući da otvori vrata. Pošto nije uspio, otvorio je vatru na njega. Potom je otvorio vrata i pucao je u imama neprekidno, povlačeći se nazad. Imam šehid iskočio je iz auta i potrčao za njim oko sto metara, ali je jedan auto u blizini čekao na njih, te su uskočili u njega i pobjegli. Vratio se imam šehid do mene. Podigao me da sjedim u autu, lijeva noga mi je bila izvan auta, nisam je mogao pomjeriti. Imam je zvao Muhammed el-Lejsija i rekao mu da zapiše da je broj tablica na autu, 9979. Prišao je visok, plav čovjek i upitao nas da li smo zapisali broj tablica sa auta u kome su bili napadači,... broj je 9979, potom se udaljio.

Imam se vratio u prostorije Organizacije i sam pozvao hitnu pomoć. Pošto je vozilo hitne pomoći okasnilo, ljudi koji su se nakon događaja okupili oko auta tražili su od vozača taksija da nas prebaci u hitnu. o­n je odbio, ali je na insistiranje prisutnih na kraju ipak pristao da nas odveze. Imam me pred hitnom iznio iz auta i ponio unutra. Prišao je ljekar da pruži pomoć imamu, ali mu je o­n rekao: "Pomozi prvo prof. Abdul-Kerimu, njegovo stanje je teže!"

Ljekar iz hitne pomoći shvatio je da je situacija ozbiljna i da je potrebno da nas prebace u bolnicu Kasr Ajni. Prebacili su nas i smjestili u jednu sobu gdje smo sačekali dežurnog doktora koji je bio otišao kući. Stanovao je u Roksiju, Novi Egipat, naselju koje je udaljeno od bolnice 15 km. Bio je u kinu, gledao je film. Došao je uskoro svojim autom do bolnice. U tom periodu ušao je kod nas ministar Laj Muhammed Vasfi, kraljev predstavnik, koji je povikao: "Još niste umrli, zlikovci!?" – potom se udaljio.

Ljekar je došao. Htio je prvo pružiti pomoć imamu, ali je o­n insistirao da se prvo meni pomogne. Doktor je naredio medicinskom tehničaru da skine odjeću imama šehida ali je o­n ustao sa kreveta i sam skinuo odjeću. Kada su tražili moje ime i adresu, o­n je rekao: "Stanje prof. Abdul-Kerima je kritično", te je o­n dao moje podatke. U tom periodu je po drugi put ušao Laj Muhammed Vasfi obraćajući se doktoru: "Ja sam iz Vlade, došao sam da se raspitam za stanje šejha Hasana el-Bennaa." Doktor mu je odgovorio da njegovo stanje nije kritično.

Iza toga su nas razdvojili. Mene su smjestli u sobu sa još jednim bolesnikom a imama su smjestili u drugu sobu samog. Kasnije sam saznao da je ministar Laj Vasfi došao u bonicu kao kraljev izaslanik sa zadatkom da se pobrine da imam šehid ne napusti bolnicu živ... Spriječio je doktora da mu nastavi pružati pomoć i pustio je da iskrvari sve dok se njegova plemenita duša nije uzdigla Stvoritelju žaleći se na nasilništvo zlobnika."

Prof. Abdul-Kerim dodaje: "Stanje imama, šehida, nije bilo kritično. Imao je samo jedan ustrel, ispod desnog plućnog krila. Liječenje je bilo lahko, ali su ga zlikovci ostavili da krvari dok nije ispustio svoju plemenitu dušu. Ja sam bio u kritičnom stanju jer me imam dva puta nosio, kako sam spomenuo, kada me ubacio u auto nakon napada i kada me iznio iz auta u hitnu pomoć. o­n je išao za neprijateljem više od sto metara, sam je skinuo odjeću u bolnici bez pomoći medicinskog tehničara."

Prof. Abdul-Kerim na kraju kaže: "Novine Esas Nakrašijje, nekoliko dana poslije šehadeta imama objavile su da sam umro. Naslov članka je bio: Smrt drugog ranjenika. Kada je predstavnik novina došao u bolnicu da se raspita gdje ću biti pokopan, uprava bolnice ga je obavijestila da sam još uvijek živ i da će moje liječenje potrajati nekoliko mjeseci. Allah je htio da ostanem u životu."

Rođenje i život

Puno ime mu je: Hasan Ahmed Abdur-Rahman el-Benna. Rođen je u Mahmudijji, područje Buhajre, 25. šabana 1324. h.g, ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj egipatskoj porodici koja se bavi poljoprivredom, iz sela Šemšire (blizu grada Rešid Sahile, pored Nila, u pravcu grada Idfina)

Njegov djed, Abdurrahman, bio je siromašan seljak. Njegov najmlađi sin, šejh Ahmed, otac Hasanov, ostvario je želju svoje majke. U selu je napamet naučio Kur'an časni i tedžvidska pravila. Učio je potom šerijatske znanosti u džamiji Ibrahim paša u Aleksandriji. Za vrijeme učenja radio je u najvećoj radnji za opravku satova u Aleksandriji, gdje je usavršio zanat, što je postalo kasnije njegovo zanimanje i radi toga je bio poznat pod nadimkom Sahadžija. Šejh se naučno osposobljavao uzdižući se na nivo hadiskog učenjaka gdje je dao zapažen doprinos Poslanikovoj sunni. Njegovo najpoznatije djelo je: "El-Fethu'r-rebbani fi tertibi musnedi'l-imam Ahmed b. Hanbel eš-Šejbani". Uz njega je odrastao Hasan el-Benna nasljeđujući od njega mnogo: vjersko znanje, znanje uvezivanja knjiga i sahadžijski zanat.

Početak

Hasan el-Benna prvo obrazovanje je stekao u mektebu za učenje Kur'ana napamet u Mahmudijji, pred nekoliko učitelja. Otac ga je slao i kod učitelja u susjednim oblastima. Period boravka u tim mektebima bio je kratak tako da nije uspio naučiti Kur'an napamet. Uključio se potom u osnovnu školu, iako se njegov otac tome protivio jer je imao veliku želju da dovrši hifz Kur'ana. Pristao je tek nakon čvrstog Hasanovog obećanja da će učeći kod kuće dovršiti hifz. Nakon osnovne škole upisao se u Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru'l-'ulum u Kairu upisuje se 1923. godine i završava ga 1927. godine. Sudbina je bila da su se u periodu njegova studija na ovom fakultetu dešavala previranja i promjene, posebno u nastavnom planu i programu. Uključeni su novi predmeti: biologija, teorija države i prava, politička ekonomija, tako da je o­n sticao znanje i iz tih predmeta, pored jezika, književnosti, šerijatskih znanosti, geografije i historije.

Imao je veliku biblioteku koja je sadržavala nekoliko hiljada knjiga iz spomenutih naučnih oblasti. Pored toga, sakupljao je brojeve četrnaest periodičnih časopisa koji su izlazili u Egiptu, poput časopisa Muktetaf, Feth, Menar i dr. Njegova biblioteka u potpunosti je sačuvana i nalazi se kod njegova sina, prof. Sejful-Islama.

Hasan el-Benna 19 godina je radio kao muderris, nastavnik, u osnovnim školama u Ismailiji, potom u Kairu. Hiljadu devetsto četrdeset i šeste godine prestaje raditi kao nastavnik. Nakon kratkog rada u dnevnim novinama "Muslimanska braća" počinje izdavati mjesečni časopis "Omladina", početkom 1947. godine, kako bi imao neovisan izvor prihoda za život. Časopis prestaje izlaziti 8. decembra 1948. godine.

Uticaji

Na šejha Hasana el-Bennaa, najveći uticaj izvršili su njegovi šejhovi i profesori, u prvom redu njegov otac, šejh Ahmed, potom šejh Muhammed Zehran – vlasnik časopisa Is'ad i škole Rešad u Mahmudijji gdje je Hasan el-Benna proveo kratak period, potom šejh Tantavi Dževheri, pisac tefsira El-Dževahir i inicijator prvih novina koje su izdavala Muslimanska braća 1933. godine. Hasan el-Benna je, nakon okončanja studija, radio u Daru'l-ulumu; 1927. godine, kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi u Ismailijji, a sljedeće godine osnovao je džema'at Muslimanska braća. Prije toga o­n je bio član nekoliko organizacija i džema'ata; Džem'ijjetu'l-ahlaki'l-edebijje (Organizacija za zaštitu morala), Džem'ijjetu men'i'l-muharremat (Organizacija za sprečavanje njevaljalih djela) u Mahmudijji. U Demenhoru je bio član sufijske organizacije Et-tarikatu'l-hasafijje, a bio je član i jedan je od osnivača organizacije Šubbanu'l-muslimin (Islamska omladina) 1927. godine. Džema'at Ihvanu'l-muslimin (Muslimanska braća), koji je osnovao, razvijao se i širio u raznim slojevima društva. Krajem četrdesetih postao je najjača politička snaga u Egiptu, a osnivaju se i podružnice u mnogim islamskim i arapskim zemljama.

Hasan el-Benna stalno je napominjao da njegov džema'at nije politička partija već da predstavlja ideju koja spaja sva progresivna značenja i da teži vraćanju ispravnom islamu i prihvatanju islama kao sveobuhvatnog sistema života.

Njegovo učenje o popravljanju bazira se na odgoju i na postupnosti. Sažetak ovog učenja se ogleda u formiranju muslimana kao jedinke, islamske porodice, islamskog društva, islamske vlasti, islamske države, islamskog hilafeta i, na kraju, postizanja primata u svijetu.

Imam Hasan el-Benna predvodio je džema'at Muslimanska braća u periodu 1928-1949. godine, vodeći mnoge političke borbe s drugim partijama, posebno sa partijom Wefd i Se'adi. o­n je veći dio aktivnosti Džema'ata usmjerio ka uspostavljanju državnosti Egipta u kriznom periodu nakon Drugog svjetskog rata. Vršio je pritisak na Britaniju da prizna državnu samostalnost Egipta. Muslimanska braća održavala su kongrese i demonstracije tražeći prava za svoju državu. Izvršili su nekoliko političkih atentata na britanske oficire i okupatorske vojnike, posebno u predjelu Sueckog kanala.

Hasan el-Benna pridavao je veliku pažnju pitanju Palestine. Smatrao je da je to pitanje cijelog islamskog svijeta. Govorio je da će Britanci i Jevreji razumjeti samo jezik ustanka, sile i krvi. Dokučio je da je zapadni svijet sklopio savez sa cionističkom vladom protiv islamskog svijeta. Tražio je da se ne prihvati odluka Ujedinjenih nacija o podjeli Palestine, donesena 1947. godine. Pozvao je sve muslimane, a posebno Muslimansku braću, da se odazovu obavezi džihada na području Palestine, kako bi se očuvala kao islamska i arapska država. Rekao je: "Muslimanska braća založit će svoje živote i imetke na putu očuvanja svakog pedlja Palestine kao islamske i arapske zemlje." Osnivačko tijelo Muslimanske braće donijelo je 6. maja 1948. godine, odluku o proglašenju svetog džihada protiv okupatora Palestine. Hasan el-Benna poslao je jedinice mudžahida Muslimanske braće u Palestinu ratne 1948. godine. To je bio jedan od razloga što je egipatska vlada poduzela korake na zatvaranju organizacije Muslimanska braća u decembru 1948. godine, što je dovelo do sukoba između Muslimanske braće i Nakrašijeve vlade.

Hasan el-Benna promišljao je razloge zaostalosti muslimana u posljednja dva stoljeća. Zagovarao je oslobađanje od okupatorskog jarma i slijepog slijeđenja Evrope s jedne, a napredak na polju obrazovanja, koji su muslimani dužni ostvariti, s druge strane. Rekao je: "Neće nam biti bolje sve dok se ne oslobodimo stega stranog elementa!" Kazao je još: "Nema napretka ummetu bez znanja. Nevjernici su vođe samo zbog znanja." Smatrao je da muslimane slijeđenje Evrope sprečava da ostvare svoju samostalnost i napredak. o­n kaže: "Nelogično je da dižemo svoj glas za oslobođenje od Evrope tražeći da se cijene naši proizvodi a u isto vrijeme smatramo vrednijim njihove običaje, tradiciju i proizvode."

Smatrao je vrlo značajnim pitanje žene. Od početka je ženi posvetio posebnu pažnju. Oformio je poseban ogranak pod nazivom Muslimanske sestre. Stalno je isticao da je islam ženi zagarantovao sva prava: lična, društvena i politička.

Imam El-Benna nikada nije pozivao uspostavi teokratske vlasti koju poznaje srednjovjekovna Evropa. o­n je pozivao uspostavi islamske vlasti na principima šure, slobode, pravde i jednakosti. Prihvatio je nasljednu ustavnu vlast smatrajući je islamu najbližom postojećom vlasti u svijetu. o­n je smatrao da taj modus vlasti, ukoliko se dosljedno primijeni, osigurava postojanje tri temelja na kojima se bazira islamska vlast: odgovornost vladara, jedinstvo ummeta i poštivanje njegove volje.

Djela

Nije poznato da li je Hasan el-Benna ostavio iza sebe pisana djela osim nekoliko poslanica koje su štanpane pod naslovom Resailu'l-imami Hasan el-Benna (Poslanice imama Hasana el-Bennaa). o­ne predstavljaju osnovni izvor za upoznavanje njegova učenja i programa Muslimanske braće uopće. Pisao je memoare koji su nekoliko puta štampani pod naslovom: "Memoari da'we i daije", ali to djelo ne pokriva njegov cio život jer se zaustavlja 1942. godine. Pored toga, dao je dosta izjava, kraćih naučnih istraživanja koji su objavljeni u novinama i časopisima Muslimanske braće izdavanim tridesetih i četrdesetih godina, dodajući i članak koji je objavio islamski časopis El-Feth pod naslovom Ed-da'wetu ilallahi (Poziv k Allahu).

Ričard Mišel

Američki pisac Ričard Mišel opisuje period promjena u Kairu i njihov uticaj na Hasana el-Bennaa i njegovo mišljenje, pa kaže: "Dolazak Hasana el-Bennaa u Kairo podudario se sa jakim političkim i idejnim previranjima koja su na poseban način obilježila dvadesete godine u Egiptu. o­n je sve to posmatrao očima pobožnog seljaka." Pisac je govorio o o­nome što je smatrao ključnim dijelom problema, a to je sukob unutar vlasti u Egiptu između partija Wefd i Ahrar. Političke rasprave uzrokovale su sukobe i revoluciju 1919. godine, kada se, potaknuti Kemalovom revolucijom, pojavljuju pozivi ka sekularizmu i odbacivanje tradicije i vjere. Te ideje šire se nakon što je Kemal Ataturk dokinuo hilafet i arapsko pismo. Takvo mišljenje u Egiptu je propagirao pokret "Et-tahriru'l-fikri ve'l-idžtimai" (Idejno i društveno oslobođenje), a potom i neislamske struje koje su se pojavile na univerzitetima pod parolom: Univerzitet ne može biti sekularan ukoliko nije protiv vjere, ukoliko se ne bori protiv običaja koji su utemeljeni na vjerskoj tradiciji. Uz njih su bili Dehrijjun i Tahririjjun, koji su djelovali putem književnih i javnih skupova, potom udruženja, te knjige i časopisi koji su širili ideje čiji je jedini cilj bio slabljenje uticaja vjere.

Tako stanje uticalo je na Hasana el-Bennaa i na njegovo promišljanje, o čemu o­n veli: "Niko, sem Allaha, ne zna koliko smo noći proveli razmišljajući o stanju ummeta, na kom se stadiju ummet nalazi, kako riješiti probleme i pronaći lijek za nastale bolesti. Dovoljno nam je samo to da smo spali na nivo za žaljenje i plakanje." izvor ..
www.bihor-petnica.com